Ocjena težine ferata – pregled i čitanje ljestvica

Ferate se ne ocjenjuju prema klasičnim penjačkim ljestvicama težine (kao što su UIAA ljestvica, francuska ljestvica, američka ljestvica, saska ljestvica i sl.), već imaju vlastite ljestvice i kriterije ocjenjivanja koji se razlikuju od onih u čistom sportskom penjanju.

Osnova za ocjenjivanje je tehnička zahtjevnost i ukupna težina sa stajališta alpinizma, ali u obzir se uzima i cjelokupni karakter ture, duljina uspona, nadmorska visina, zahtjevnost prilaza i silaska, mogućnost pojave snijega, vjerojatnost odrona kamenja, stanje umjetnih pomagala, opasnost u slučaju nagle promjene vremena te eventualne mogućnosti povlačenja (izlazne varijante).

U alpskim zemljama koristi se nekoliko ljestvica, ovisno o području.

Najčešće korištena u Europi je austrijska ljestvica od pet stupnjeva A – E, autora Kurt Schall, koju je u svojim vodičima uvelo izdavaštvo Schall Verlag, a danas se koristi i u vrhunskim suvremenim vodičima brenda Alpenverlag.

Austrijska ljestvica precizno definira pojedine stupnjeve pa si je lakše predočiti koliko će ruta biti zahtjevna. S ovim tipom ocjenjivanja susrest ćete se i u talijanskim Dolomitima ili u područjima uz francusko-talijansku granicu.

A – lagano

Blago nagnute (duže) ili okomite (kraće) ljestve. Željezne krampe najčešće u manje strmoj stijeni. Povremeno izložena mjesta, ali i dalje lako savladiva. Teren ima dovoljno dobrih hvatova i uporišta (osim na ljestvama preko stjenovitih pragova). Iskusan penjač s dobrom ravnotežom i sigurnim korakom na takvim rutama ne treba osiguranje. Za djecu i neiskusne preporučuje se imati kratko uže za osiguranje odozgo.

B – umjereno teško

Strmiji stjenoviti teren s izloženim dionicama. Duže okomite ljestve, krampe, željezni klinovi ili lanci. Neki su dijelovi već naporni i zahtijevaju snagu. Prema penjačkoj ljestvici riječ je o terenu težine 2 – 3. I mnogi iskusni penjači ovdje koriste osnovnu opremu za osiguranje. Početnici i djeca već moraju imati kompletnu sigurnosnu opremu. Preporučuje se ponijeti i kratko uže za dodatno osiguranje.

C – teško 

Strm ili vrlo strm stjenoviti teren. Cijela ruta vodi izloženim područjem. Okomite ljestve, krampe i uporišta koja mogu biti teže dostupna nižim osobama. Česte okomite dionice osigurane su samo čeličnim užetom. Na pojedinim mjestima uspon može biti fizički zahtjevan. Prema penjačkoj ljestvici riječ je o terenu težine 3 – 4. Duži usponi već spadaju u zahtjevnije pothvate te bi se i iskusni penjači trebali u potpunosti osiguravati. Početnici i djeca trebali bi se kretati takvim terenom samo uz dodatno osiguranje iskusnog partnera.

D – vrlo teško

Vertikalni, često previsni teren. Stijene i stepenice su često prilično udaljene. Vrlo izložena i strma stijena, gdje gotovo uvijek postoji jedno čelično uže za osiguravanje. Duži vertikalni do previsni prolazi, u kojima je u većoj mjeri potrebna dovoljna snaga ruku. Pretpostavlja se da je penjač obučen i u dobroj fizičkoj kondiciji. Usput se mogu susresti kratki penjački dijelovi težine 1-2, koji uopće nisu osigurani i moraju se savladati s povjerenjem. Rute ove težine prikladne su samo za iskusne penjače, koji su naravno potpuno opremljeni spravama za osiguravanje. Preporučuje se obuća s potplatima sličnim penjačkim cipelama. Nije prikladno za početnike i djecu.

E – izuzetno teško

Ekstremni zahtjevi za snagu, sigurno držanje (često u penjačkim cipelama) i prije svega ravnotežu. Namijenjeno stručnjacima i poznavateljima. Ova razina težine vrlo se rijetko nalazi na osiguranim rutama (npr. Seewand). Dionice često uključuju penjanje. Sve karakteristike opisane za razinu težine D primjenjuju se u povećanoj mjeri. Vrlo previsni dijelovi, klasificirani kao "F", pojavljuju se povremeno.

Glavna ljestvica ocjenjivanja težine via ferrata u Švicarskoj je Hüslerova - K1-K6.

Zanimljivu metodu klasifikacije težine koristio je u svojim knjigama autor etabliranih vodiča, Švicarac Eugen Hüsler. Osigurane rute dijeli u četiri kategorije. U svakoj kategoriji koristi trostupanjsku ocjenu težine (laka, srednja, teška), dok u kategoriji najtežih ruta klasificira u četiri stupnja (prilično teška, teška, vrlo teška, izuzetno teška). Na prvi pogled komplicirano, ali u stvarnosti vrlo praktično i točno.

U nekim Hüslerovim knjigama težina ruta grafički je karakterizirana križem, tzv. Hüsler-Klettersteigkreuz HKK. U četiri stupnja karakterizira težinu rute u četiri aspekta - snaga, izdržljivost, izloženost i potrebno iskustvo s kretanjem u planinama.

Od 2002. godine Švicarski alpski klub (SAC) uvodi ocjenu planinarenja koja nadopunjuje klasičnu ocjenu via ferrata, prvenstveno u smislu objektivne opasnosti planina i često se odnosi na uspone i spustove cjelodnevnih planinarenja koja uključuju via ferratu. To jest, procjena težine planinarenja do početne točke i natrag.

T1 – planinarenje. T2 – planinarenje. T3 – zahtjevno planinarenje, mogući dijelovi s lancima. T4 – alpski teren, kamenit, izloženi dijelovi, teža orijentacija. T5 – zahtjevan alpski teren, često bez staza, ponekad lagano penjanje do UIAA razine II, moguća snježna polja, mjestimično potrebno osiguranje užetom, plavo-bijele markacije. T6 – vrlo zahtjevan alpski teren, često bez staza, na ledenjaku, loše markacije, teška orijentacija, zahtijeva veliko iskustvo.

Klasične via ferrate u Dolomitima ili na jezeru Garda još su uvijek vrlo popularne. Dolomitske via ferrate uglavnom se ocjenjuju na ljestvici od A do F, ali općenito ih Talijani ocjenjuju na ljestvici od pet stupnjeva, a značenje je slično ljestvicama u zemljama njemačkog govornog područja: F (facile) – lako. MD (media difficolta) – srednje teško. D (difficile) – teško. MD (molto difficile) – vrlo teško. ED (estrema dificolta) – izuzetno teško.

Francuzi koriste dvije ljestvice. Starija, klasična slična je talijanskoj. F (facile) – lako. PD (peu difficile) – manje teško. D (difficile) – teško. TD (trés difficile) – vrlo teško. ED (extrement difficile) – izuzetno teško. - prevedi na hrvatski

Moderniju ljestvicu razvio je poznati publicist za via ferratu P. Sombardier i dijeli osigurane rute po vrstama. Via ferrata école – lagana, ruta za vježbanje, pogodna za početnike i djecu. Via ferrata sportive – kratka ruta sportskog stila, obično fizički zahtjevna, lako dostupna iz doline. Via ferrata sportske prirode / montagne – osigurana ruta dio je planinskog pohoda i mora se uzeti u obzir objektivna opasnost.

Prije svega, potrebno je pažljivo proučiti vodič i odabrati rute koje odgovaraju sposobnostima, dobi i kondiciji sudionika uspona. Povećava se broj lako dostupnih, kraćih ferata koje su obično fizički zahtjevnije. Nešto sasvim drugo je cjelodnevna tura na većim nadmorskim visinama gdje je osigurani dio samo dio rute. Dakle, nije riječ samo o stupnju težine, već i o nizu drugih informacija.

Za vašu orijentaciju korisno je usporediti s već presječenim rutama. Sve rute zahtijevaju pažljivo planiranje, osobito vremensko, alternativne varijante, izlazne puteve u slučaju nužde i slično.

Lagane rute – jednostavne rute, ako nedostaju prirodne stepenice, zamjenjuju se udobnim umjetnim stepenicama (usponi A-B, F, K1-2).

Srednje teške rute – kretanje kroz strmiji teren pažljivo osiguranom rutom. Umjetna pomagala dostupna su na svim složenijim točkama. Rijetko zahtjevne po snazi ​​(c. C, K3, PD).

Teške do ekstremne – to su rute koje dijelom vode kroz težak teren, ali su vrlo dobro osigurane i teška mjesta se javljaju prilično rijetko. (usponi D-E gore, K4-6, D-E). S povećanjem težine, postoje izloženiji dijelovi, zahtjevniji prolazi u smislu snage i agilnosti, a često i objektivne opasnosti planinskog terena.

• Prilaz i silazak – dulji pristupi povećavaju ukupnu težinu rute
• Visina i izloženost – subjektivno povećavaju težinu
• Vrijeme – mokri ili zaleđeni dijelovi znatno otežavaju
• Oprema – ferate bez umjetnih pomagala (npr. bez krampi) su zahtjevnije
• Psihička spremnost – na velikoj izloženosti ruta može biti znatno teža za neke osobe